Zvala ga je zemja

da je svojim znojem ladi

po kiši i po buri, u kršu i muci

moj je ćaća trsje sadi.

 

Blažena je loza koja zrnom rodi,

blažena je zemja pradidova mojih.

 

A kad pođen spati

di već leži ćaća

trsje će nam čuvat dica

neće guštat drača.

 

Drčalo je tilo, ćaća nije moga stati

ka vitrovi lađu

nosila ga žeja novom trsju život dati.

 

Blažena je zemja pradidova mojih

 

Posrid tvrde stine

di se pini more plavo

kroz vikove ljute traje naše trsje

prkosno i staro.

 

 

 

Šime Vukman, pirovački pjesnik

Zbirka pjesama Trsje moga ćaće.